Imunitet

Imunitet je sposobnost organizma da se odupre i odbrani od infekcija, bolesti ili neke druge biološke ili kemijske opasnosti. Sveukupni mehanizam odbrane organizma zovemo imunološki sustav.

Prvi klinički opis imuniteta dat u Kitab fi al-jadari wa-al-hasbah (Traktat o boginjma i ospicama) čiji je autor perzijski ljekar Al-Razi iz IX-X stoljeća. U svom radu on daje opis bolesti i smatra da izloženost izazivačima tih bolesti daje dugotrajni imunitet.

Ipak, tek će rad Louisa Pasteura, u kojem objašnjava da su bolesti uzrokovane klicama i otkrića da nakon infekcije ljudski organizam razvija sposobnost obrane na buduće napade uzročnika, dati zamah novoj nauci – imunologiji.

Ljudski organizam ima zapanjujući broj mehanizama pomoću kojih se štiti od bolesti, a svi oni zajedno čine imunološki sistem. Prvi od tih mehanizama su koža, nos, oči i usta. Koža je čvrsta i otporna na bakterije te luči antibakterijske tvari. Suze i sluz sadrže enzim koji razara zidove stanica mnogih bakterija. Slina također ima antibakterijska svojstva, a ako patogeni organizmi prođu slinu, uništava ih želučana kiselina.

Većina bakterija i virusa ne prođe prvu liniju obrane tijela. Protiv onih koji uspiju, kada se jednom nađu u tijelu, imunitet se bori na drugom nivou – nivou suočavanja i pobjede.

To podrazumjeva:

• Otkrivanje i eliminiranje bakterija i virusa koji uspiju da uđu u tijelo, prije nego što dobiju priliku da se razmnože.
• Eliminaciju virusa ili bakterija koji su uspjeli da se razmnože u količini dovoljnoj da počnu da izazivaju probleme.
• Nalaženjem kancerogenih (ili ostalih neželjenih stanica) i njihovom eliminacijom.

Za većinu ljudi virusne i bakterijske infekcije su najčešći uzrok bolesti koje traju toliko dugo dok tijelo ne postane imuno na određene mikrobe i ne oporavi se.

Urođeni ili nespecifični imunitet je naša stalna obrana, uključuje kako tjelesne komponente (zdrava koža i sluznica), tako i čitav niz molekula u našim sekretima i stanica u krvi i tkivima. Ovo je ujedno “prva linija naše obrane”, koja ima zadaću spriječiti prodor napadača u naš organizam, a ako do prodora ipak dođe, ovaj dio imunološkog sustava prvi reagira. Tek ako se na ovaj način ne uspijemo obraniti, aktivira se specifičan dio našeg imuniteta. Zadatak specifične obrane je da se na najadekvatniji način obrani od specifičnog napadača. Također, bitan zadatak ovog specifičnog dijela je da “zapamti napadača” kako se ne bismo dva puta razboljeli od iste bolesti (ovo je ujedno osnova na kojoj su razvijena cjepiva).

Dijelovi imunološkog sustava su:

Antitijela – poznati su i kao imunoglobulini i gamaglobulini, reagiraju na određene bakterije, viruse ili toksine koje zovemo antigenima, proizvode ih bijela krvna zrnca, mogu se vezati za toksine, onemogućiti njihova kemijska svojstva ili signalizirati da treba ukloniti napadača.

Koštana srž – proizvodi nova crvena i bijela krvna zrnca. Proizvodi i matične stanice koja mogu imati različitu svrhu i po potrebi se promijeniti u određeni tip bijelih krvnih zrnaca.

Komplementi – proizvode se u jetri, obuhvaćaju niz proteina, aktiviraju se i kombiniraju (komplementarni su) sa antitijelima, uzrokuju pucanje stanica i šalju signale fagocitima da određenu stanicu treba ukloniti.

Interferon – omogućava stanicama da jedna drugoj šalju signale, kada jedna stanica otkrije interferon ostalih stanica ona počinje da proizvodi proteine koji pomažu u sprečavanju repliciranja virusa u stanici.

Hormoni – imunološki sustav proizvodi nekoliko vrsta hormona poznatih kao limfokini, to su između ostalog: timozin koji potiče proizvodnju limfocita, interleukini koje proizvode makrofagi nakon što pojedu nepoznatu stanicu, IL- 1 koji ubija mnoge vrste bakterija, TNF koji može uništiti stanice tumora i pomaže u stvaranju novih krvnih žila (hormoni u tijelu koji koče imunološki sustav su steroidi i kortikosteroidi – komponente adrenalina)

Limfni sistem – otkriva i uklanja bakterije i otpad, limfa je prozirna tekućina slična vodi koja nastaje iz krvi i sva tkiva tijela konstantno su uronjena u nju. Limfa na kraju stiže do limfnih čvorova odnosno jedne vrste filtera koji hvataju bacile i ostala strana tijela. Oni sadrže vojske limfocita koji su vrsta bijelih krvnih zrnaca koja uništavaju bacile. Organi limfnog sustava obuhvaćaju koštanu srž i timus, kao i limfne čvorove, slezenu, krajnike i adenoide, slijepo crijevo i grupice limfoidnih tkiva u tankom crijevu poznate kao Pejerove ploče. Prosječno ljudsko tijelo sadrži otprilike 1 do 2 litre limfne tekućine.

Slezena – filtrira krv u potrazi za nepoznatim stanicama i starim crvenim krvnim zrncima koje treba zamijeniti. Različiti dijelovi slezene specijaliziraju se za različite vrste imunostanica.

Timus – odgovoran je za proizvodnju T – stanica i važan je za njihovo sazrevanje.

Bijela krvna zrnca (leukociti) – predstavljaju veliku zbirku različitih stanica koje međusobno surađuju u procesu uništavanja bakterija i virusa. Ona se ponašaju kao živi, nezavisni jednostanični organizmi, kreću se poput ameba i sami hvataju antigene tako što ih obuhvate. Većina leukocita nastaje u koštanoj srži kao stem stanice, ali sazrijevaju u drugim kostima našeg tijela. Postoje tri vrste leukocita: Granulociti (čine 50-60 % svih leukocita), Monociti (čine 7% leukocita i na kraju postaju makrofagi), Limfociti (čine 30-40 % svih leukocita i od ključnog su značaja, dijele se na T-stanice i B-stanice, T-stanice sazrijevaju u timusu, a B-stanice u koštanoj srži).

Kako nas imunološki sustav brani?

Bijela krvna zrnca proizvode tvari, koje brane tijelo od napada štetnih organizama. Ukoliko uljez (antigen) uspije probiti barijeru kože, kose ili tjelesnih tekućina, obrambene supstance (neutrofili, bazofili, eozinofili i na kraju makrofagi) ga opkole i unište. Dio bijelih krvnih zrnaca putuje krvotokom da bi se suprotstavio zarazi, dok drugi ostaju u limfnim “čvorovima” (žlijezdama), koje se nalaze u području vrata, pazuha i prepona, gdje uništavaju one mikroorganizme koji su tamo dospjeli putem limfe. Upravo zbog te borbe između leukocita i štetnih uljeza, limfni čvorovi se upale i oteknu što se može osjetiti ispod kože. Tjelesne stanice koje budu zaražene luče cijeli niz kemijskih “glasnika” koji im pomažu u borbi protiv uljeza. Te kemikalije (citokini) šalju glasnike drugim stanicama, s porukom da se zaštite i da na taj način zaustave zarazu. Komplementi, koji također putuju krvotokom, kada je imunološka reakcija jednom pokrenuta, oblažu mikrobe napadača i privlače makrofage koji će ga uništiti. Slijedeći obrambeni red su T-stanice i B-stanice, obje smještene u limfnom tkivu, tj. u slezeni i limfnim čvorovima. T-stanice dijele se na “ubojice” (koje uništavaju mikrobe) i “pomagače” (koje stimuliraju stvaranje antitijela), “supresore ili prigušivače” (koje drže tu proizvodnju pod kontrolom) i stanice “pamćenja” (koje osiguravaju trenutnu reakciju ukoliko se vrati isti tip napadača). B-stanice proizvode antitijela, od kojih je svako odgovor na specifičan antigen. Ne štite one samo tijelo, već pamte i antigen ukoliko bi se u budućnosti ponovno pojavio i pokušao probiti istu obranu.

Za razliku od dobrog imuniteta, postoje bolesti koje zovemo imunodeficijencija, što znači da neki dijelovi našeg imunološkog sustava ne funkcioniraju na odgovarajući način. Te bolesti možemo podijeliti na urođene i stečene (npr. AIDS).

Dakle, naše tijelo posjeduje impresivan obrambeni sistem (imunitet) koji blokira, hvata i ubija strane organizme koje prepoznaje kao prijetnju, i čije će “pamćenje” spriječiti ponovni napad. Bez tog obrambenog sistema većina ljudi bi se neprestano razboljevala. Imunološki sustav je aktivan i dan i noć, najvrijedniji je sistem našeg organizma, on je ujedno i sistem koji prvi strada prilikom oboljevanja. Dok je imunitet nenarušen, ne razvija se ni AIDS, ni rak, ni bilo koja druga latentna bolest, poput herpesa. Najvažnije je da natjeramo svoj imunološki sustav da efikasno funkcionira, i na taj način stvaramo velike šanse da, savršeno zdravi, živimo jedan potpuno zdrav i kvalitetan život.